Karate je japanska borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela u svrhu samoobrane. Riječ karate na japanskom jeziku znači prazna ruka. Postojbina karatea je otok Okinawa koji se nalazi južno od Japana u otočju Ryu Kyu . Načini borbe rukama i nogama potječu iz daleke prošlosti čovjeka. Poznat je "pancratium", staro grčki način borbe iz kojeg je nastalo moderno hrvanje. Korijeni današnjeg karatea sežu pak u Indiju, Kinu (kempo), Okinawu, Koreju, te Japan u kojem se razvio u oblik koji poznajemo. To se dogodilo tek 1923. godine s učiteljem Funakoshi-em. Nakon toga, razvile su se brojne škole i glavni pravci. Mi učimo Shotokan karate.
Od svih borilačkih vještina, karate je danas najjača. Karate jača tijelo i duh, daje samopouzdanje pri čemu je sve moguće.
Karate čuva tradiciju i ceremoniju japanskog čovjeka, koji je svojom predanošću uobličio današnji karate. Zbog toga nosimo kimono i služimo se djelomično, japanskom terminologijom.
Redovno vježbajući karate čovjek može promijeniti svoj život i značajno produljiti njegovu kvalitetu, te se preporuča muškarcima i ženama svake dobi.
Uz karate se veže pojam duhovnosti, osjećaja šestog čula, meditacije i Zena. I čovjek zapadne kulture može osjetiti dio toga nakon par godina predanog treninga.
Osim što daje snagu samoodbrane koja se smije koristiti samo u krajnjoj nuždi, karate se razvija u pravcu sporta. Koristi se zaštitna oprema, od borca se traži potpuna kontrola udaraca, suđenje kažnjava povrede. Inače, po podacima liječnika sportske medicine karate je kod nas tek na 12. mjestu sportova po povredama, iza nogometa, skijanja i drugih. Važni su odgojni elementi tijekom treninga jer, karate u rukama negativno orijentiranog čovjeka može postati vrlo opasan.
Povijest karatea
Smatra se da počeci borilačkih vještina počinju s indijskim kraljevićem Bodhidharmom koji je šireći budizam došao iz Indije u Kinu , točnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Vidjevši kako su budistički svećenici lošeg zdravlja smislio je određene vježbe za očuvanje zdravlja i taj sustav nazvao "18 načina lo-hama". Među tim vježbama su bile vježbe meditacije koje je nazvao "devetogodišnje gledanje zida" i vježbe samoobrane. Nakon što je hram Shaolin uništen svećenici koji su preživjeli su se raširili po Kini i tamo podučavali borilačke vještine. Tako su nastali razni stilovi. U to vrijeme na Okinawi kojom je vladao shogun Hanoshi iz dinastije Sho bilo je zabranjeno svako posjedovanje oružja osim osoba u neposrednoj vladarevoj službi. Pošto je Shangai dva puta bliži od Nare i Kyota , tadašnjih prijestolnica Japana , ljudi s Okinawe su odlazili u Kinu i tamo trenirali borilačke vještine. Povratkom na Okinawu prenosili su svoje znanje na druge i tako je nastala vještina borbe koja se zvala Te što na japansko znači ruka. Vremenom se formiraju Te iz Nahe (Naha-te), Te iz Shurija (Shuri-te) i manje popularan Te iz Tomare (Tomari-te). Naha-te : defanzivnog je karaktera, kružnih kretnji s tehnikama hvatova i bacanja i podjeća na kineske stilove borilačkih vještina. Shuri-te : Ofenzivnog je karaktera, pravocrtnih je pokreta i direktnih tehnika, uključivao je borenje s nunchakom (mlat za žito), tonfa (ručica za okretanje mlinskog kamena) i kama (vrsta srpa). Tomari-te : Uzima elemente oba prijašnja stila borenja. Karate biva otkriven kada je jedan nepoznati vojni liječnik primjetio da su vojnici s Okinawe izuzetno fizički spremni, i kada se raspitao saznao je da oni treniraju borilačku vještinu zvanu Te. To se pročulo i do japanskog cara i on je pozvao okinavljanske majstore da je javno prikažu. Za demonstraciju je određen okinavljanin Gichin Funakoshi . On je cijeli svoj život posvetio popularizaciji karate vještine i prozvan je ocem modernog karatea. 1930 . godine on je promjenio naziv vještene iz Te u Karate što na japanskom znači prazna ruka ili borba bez oružja. Nakon toga karate se proširio po čitavom svijetu.
Najrašireniji stilovi karatea su:
- Shotokan
- Uechi ryu
- Shito ryu
- Wado ryu
- Goju ryu
- Kjokushin